Sunčano vrijeme u Alpama početkom 10. mjeseca trebalo je iskoristiti na pravi način, tako da sam s Matekom i Brankecom samo promijenio naziv grupe iz Kogel u Vežica.
Vežica je vrh u Kamniško-Savinjskim alpama poznata po dugom pristupu, teškim smjerovima i kompaktnoj stijeni, a mi smo se odlučili za jedan od lakših smjerova u toj stijeni. To je Smer Geršak-Grčar (poznat kao GG) težine V+ i dužine od 390m.
Oko odabira smjera nije bilo nikakvih rasprava, ali smo do zadnjega bili neodlučni oko toga koji pristup ćemo odabrati. U svim pročitanim izvještajima navodi se da je pristup smjeru iz Kamniške Bistrice. Njega svi opisuju kao izrazito zahtjevnim s mjestima gdje treba penjati, absailati i pronalaziti puteve po lovskim stazama. U vodiču piše da postoji i pristup iz Planine Podvežak preko Kocbekovoga doma na Korošici. Kad smo proučili tu stazu vidjeli smo da je duža, ali da ima 300m manje uspona. Na kraju je presudilo to što je Matek već išao tom stazom do Kocbekovoga doma i uvjerio nas da je to jedna od ljepših planinarskih staza u Sloveniji.
Slika 1. Kocbekov dom na Korošici
Ta odluka se pokazala dobrom, staza je stvarno predivna, a nama je uz brz korak trebalo 1:20 do Kocbekovog doma i još 50 min do pronalaska smjera.
Slika 2. Matek u ulaznoj dužini
Ponovo smo se dogovorili da smjer penjemo u blokovima kako bi bili što brži. Tako je Matek dobio prvih nekoliko dužina, Brankec drugi, a ja kraj.
Ispalo je to tako da je u prvom dijelu smjer dosta laka za orijentaciju s odličnim gibovima i hvatovima na mjestima na kojima bi baš i trebali biti. U tom djelu postoje dva očita detalja na pločama po kojima je trebalo proći na balans i trenje s hvatovima koji su ili jako daleko ili se ne vide. Kvaliteta stijene je odlična, rekao bih najbolja u slovenskim stijenama.
Slika 3. Brankec u detalju druge dužine
Vrijeme nam je bilo savršeno, sunčano i bez oblaka. Iako je u početku bilo 7°C i penjali smo u čarapama, puhovkama i kapama već oko podneva se pojavilo sunce i bilo je ugodnih 15°C.
Slika 4. Stup koji je potrebno zaobići s lijeva, a ne pratiti spitove
Otprilike kod sredine smjera orijentacija ipak postaje teža, a kvaliteta stijene također opada kako se ide prema kraju smjera. Prvi upitni dio je na kraju lake dugačke dijagonalne police u lijevo kod koje se nalazi stup. Stup treba zaobići s lijeva, a ne ići prema spitovima koji su vidjivi u zajedi s desne strane.
Slika 5. Prvi kamin
Drugi dio je na velikoj polici sa siparom i travom kod koje smo jedva našli sidrište jer se nalazilo u potpuno lijevom djelu police. Ovdje se može završiti smjer i spustiti se absailom.
Slika 6. Kamin nakon velike travnate police
Međutim, mi smo smjer nastavili po pukotini koja završava u rupi kod velikog zaglavljenog kamena. Ovdje postoji sidrište na 2 klina, ali ako se kamen zaobiđe s lijeva iznad njega postoji sidrište na 2 spita.
Linija dalje nije očita i potrebno je pratiti neku najlakšu liniju sve do žlijeba u lijevo koji se postepeno pretvara u sipar.
Svi štandovi u smjeru se sastoje od 2 spita osim u izlaznim dužinama gdje se može dogoditi da je potrebna improvizacija (pa čak i zabijanje klinova). Osim toga od osiguranja u smjeru postoje samo klinovi kojih ima dovoljno, a na mjestima gdje ih nema ima puno mjesta gdje se mogu staviti međuosiguranja u obliku frendova i čokova.
Slika 7. Rupa kod zaglavljenog kamena
Za penjanje smjera trebalo nam je 7:30, a za silazak iz smjera išli smo preko Lučkog Dedeca do Kocbekovoga doma i nakon toga po istom putu do auta za što nam je trebalo 2 sata.
Slika 8. Na vrhu Vežice