Za produženi vikend 04.08. – 05-08. odlučili smo se za pohod na Triglav. Za jedan običan radni dan u ostatku svijeta posjetitelja je bilo iznenađujuće puno te smo jedva rezervirali smještaj u Šlajmerjevom domu u dolini Vrata. Lovro i Lana odlučili su ići planinarskim putem čez Plemenice dok smo Gregor i ja odlučili popeti neki od dugih smjerova u sjevernoj stijeni.
Naš ambiciozan plan bio je popeti Dolgu Nemšku smer (IV-/III) zbog njezine iznimne dužine od preko 1200m, obećanja u vodiču da je stijena vrlo kompaktna, brojnih varijacija i najvažnije, mogućeg izlaska iz smjera točno pod Aljaževim stupom.
S obzirom na to da smo u vodičima pronašli informacije da je za popeti smjer potrebno „od 5 do ? h“ plan je bio krenuti iz doma u 5:00 kako bismo na vrhu Triglava bili najkasnije u 16:00 tako da se još po danu stignemo spustiti u dolinu Vrata. Dogovor je bio da vidimo koliko će nam trebati da dođemo do Nemškoga turnca, koji se nalazi na otprilike trećini smjera, te da ćemo tada odlučiti kojim putem dalje. Od te točke postoji nekoliko dužih i kraćih izlaza koji su svi podjednake težine.
Od doma do ulaza u smjer (N 46° 23.352', E 013° 50.394'), koji je jednak kao i za Slovensku smer, potrebno je pratiti put na Triglav Čez Prag. Od označenog puta potrebno se odvojiti nakon nešto više od 3km, a nama je trebalo 1:20 s 500m uspona. Ulaz smo našli relativno jednostavno pogotovo zato jer su na ulazu u smjer već bili drugi penjači.
Nakon kratkog početnog uspona od 4-5 m potrebno je prošetati se u desno po dugačkoj polici i tek tu počinje pravo penjanje. U početku smjer vodi po stijeni desno od jasno vidljive Wagnerjeve grape, stijena je relativno kompaktna (za slovenske pojmove), smjer je poprilično lagano pratiti jer duž cijele dužine postoje klinovi (doduše na razmacima od 15-20m). Iako su razmaci između klinova veliki penjanje nije toliko strašno jer su težina penjanja vrlo lagane (oko III), a međuosiguranja je također moguće staviti (mi smo uglavnom koristili frendove, a Gregor je čokove nosio samo da bi napravio što jači trening). Kod orijentacije smo se vodili teorijom da tražimo najočitiji put koji bi stari Nijemci (ustvari Austrijanci) Karl Domenigg, Franz König i Hans Reinl odabrali 1923. kada su prvi put popeli smjer.
Sidrišta su u početku vrlo očita i najčešće se sastoje od 2 klina. U nekim dužinama klinova uopće nema te se nekoliko puta dogodilo da smo provukli 70m štrika bez ikakvog međuosiguranja, dok se u drugim dužinama čini da su klinovi posvuda. Tako smo, na teži način, naučili da nije uvijek dobro samo pratiti klinove bez razmišljanja. Jer to što postoje klinovi ne znači da tuda stvarno i ide smjer. Tako je najprije Gregor odlučio ukopčati jedan klin malo van smjera zbog čega sam ja doživio svoj najstrašniji trenutak kada sam trebao prekoračiti na sitnu stopinku s druge strane stijene. Nakon čega su nam dvoje Slovenaca (koji su solirali) demnostrirali da se samo direktno popneš preko kamena zaglavljenog u stijeni. A nakon toga sam ja odlučio pratiti klinove u kamin (iako je na skici bilo jasno ucrtano da se ide desno od kamina) umjesto da se samo prošećem po stazici oko stijene.
Zbog tih i sličnih situacija do Nemškoga turnca smo došli oko 11:20 nakon otprilike 5h penjanja i 400m uspona. Zbog toga je došlo do promjene originalnog plana te smo se odlučili za Kratku nemšku smer s Zimmer – Jahnovim izstopom prema kojoj smo imali još 300m uspona s težinom IV-/II-III.
Nakon kraćeg odmora s pogledom na predivne Zlatorogove police krenuli smo dalje, najprije po lakoj grapi kroz koju smo se samo prošetali nakon čega smo se našli ispod Nemške grape koja vodi prema oknu. Naš put nakon toga vodio je više u lijevo međutim ja sam bio toliko opčinjen tim oknom te sam podsvjesno svom silo želio ići u desno prema njemu. Dijelom i zbog toga što sam u tom smjeru lakše nailazio na klinove. Zbog toga sam si napravio takvo trenje da sam jedva došao do sljedećeg sidrišta usred sipara. Tu je smjer krenuo oštro u lijevo po širokoj polici dužine 100-tinjak m za koju Gregor tvrdi da je najljepša polica po kojoj je u životu penjao.
Nakon toga uslijedile su još 3-4 kraće, ali teže dužine, za koje nismo u potpunosti sigurni da smo popeli na pravi način (možda nam zbog toga i jesu bile teže). Iz smjera smo izašli oko 15:30 nakon gotovo 9h penjanja i tamo se sreli s našim cimerima Slovencima iz sobe 203 koji su upravo izašli iz Slovenske smeri koja završava na istom mjestu.
U gornjem dijelu smjera sidrišta više nisu bila toliko očita kao u početku te smo improvizirali na razne načine pomoću glonđi, frendova, pješčanih satova i slično.
Iako nam se ni u jednom trenutku hvatovi nisu odlomili, kvalitetu stijene nikako ne bih mogao nazvati kompaktnom. Jer se gotovo nikad nisam usudio maksimalno povući bilo koje hvatište već sam češće bio u situaciji da se lagano odgurujem od stijene uz precizno stavljanje nogu i raspodjelu težine.
Izlaz iz smjera započinje usponom prema Triglavskom ledenjaku prije kojeg smo skrenuli lijeva na Kurgyjevu policu koju smo pratili sve do planinarske staze Čez Prag po kojoj smo se spustili u Dolinu Vrata. Izlazak iz smjera trajao je 3:40 te smo nakon ukupno 14 sati stigli nazad do Aljaževog dom na zaslužene pive.
Za popeti 1200 m u sjevernoj stijeni Triglava potrebno je jako dobro poznavati smjer koji se penje ili provesti 2 noći u nekom od domova na Triglavu. Prepuni novih iskustava i doživljaja možemo ponosno reći da smo uspjeli popeti naš najduži smjer do sada od 800m i to u sjevernoj stijeni Triglava.
