Kao što je to moderno u današnje vrijeme među penjačkom zajednicom, pričekali smo par tjedana s objavom o uspješnom usponu. Nismo još na tom nivou da vijest o usponu objavimo nakon godinu dana, ali radimo na tome.
Dakle, radi se o liniji koju su u napredovanju započeli bušiti Boris Čujić i Hrvoje Grancarić. Prve tri dužine su gotovo istovjetne sa smjerom Modri Cassino - stari klasik Tadeja Slabea, pa od tuda i ime nove linije koja ide do vrha Anića kuka. Osim što je prva dužina pomaknuta 2m lijevo radi logičnosti, druge dvije dužine prate staru liniju i zapravo su samo prespitane (spit za spit). Smjer u gornjem dijelu djelomično prelazi preko klasika Čas atomov zbog čega nisam najsretniji. Veliki sam zagovornik očuvanja klasičnih linija, a ovog puta sam i sam sudjelovao u prespitavanju istih. U našu obranu, smjer Čas atomov je još davno pregazio smjer Kaurismakis mistake i linija kao takva je kompromitirana. Nije neko opravdanje, ali meni je lakše tako.
Skica smjera Modri Cassino
Čuja i Grancarić su napravili prvih pet i pol' dužina te nakon toga, zbog težina u stijeni i moralnih dilema, smjer prepustili Čorku i meni. Svaka im čast na tome i drago nam je da nisu posrnuli samo da pod svaku cijenu završe smjer. Za one koji ne znaju, kod izrade smjerova, a općenito i kod penjanja, jedna od najvažnijih stvari je etika i bitno je kako je što napravljeno ili ispenjano. Nije isto radi li se smjer u napredovanju ili odozgora u apsajlu i vrlo lako čovjek posrne od zacrtane etike jednom kad naiđe na probleme u stijeni. U svakom slučaju, u penjanju je sve prepušteno vama i sami birate etiku i stil uspona, bitno je samo da kasnije to priznate i da ste spremni živjeti s time do kraja života.
Nakon preuzimanja smjera, Čorko i ja smo izmjestili par spitova te završili gornje 3 i pol' dužine, također u napredovanju. Ovdje bih nadodao još jednu stvar, tj. savjet iz osobnog iskustva i podsjetnik meni samome. Smjer koji ste započeli raditi, nemojte gledati kroz prizmu slobodnog uspona i prilagođavati ga sebi, jer bi to moglo utjecati na samu kvalitetu linije smjera. Odvojite proces izrade smjera od slobodnog uspona u njemu i uživajte u tom procesu i trenutku, bitno je iskustvo koje ćete dobiti. Slobodni uspon kroz smjer, ako se dogodi, je samo trešnja na torti, ukoliko i ne dođe do toga uvijek imate opciju prepustiti smjer nekom drugom.
.jpeg)
Čorko u 7c dužini, par vikenda ranije
Što se tiče samog uspona u smjeru, bilo je to jednog oblačnog, hladnog i vjetrovitog dana. Čorko i ja smo ušli u smjer s namjerom da malo probamo teže dužine, ali smo znali da postoji šansa da se netko ili obojica slobodno popnemo smjer. Tenisice smo ostavili ispod smjera. U početku je bilo hladno, ali što smo išli dalje bilo je još hladnije. Mislim da se nikad u životu nisam toliko smrznuo, čak ni u Patagoniji ili Grandes Jorassesu. U Patagoniji možda pušu vjetrovi, ali ne puše bura... Uglavnom, u nekom trenutku sam se propitkivao ima li uopće smisla penjati po tako hladnom vremenu i trebamo li odustati, ali na svu sreću, u pitanju su dva velika ega i do razgovora o odustajanju nije ni došlo. Pridonijela je tomu i činjenica da smo 7c dužinu obojica popeli iz prve, možda je bilo hladno i nismo osjećali prste, ali zato je sve držalo i ruka se doslovno lijepila za stijenu. Nakon što smo obojica popeli 7c+ dužinu iz drugog pokušaja, znali smo da nema druge nego da idemo do kraja. Sad već potpuno smrznut, na neudobnom štandu na vrhu 7c+ dužine, dok sam si nenamjerno pišao po ruci i gledao kako mi kapljice idu prema licu, sjetio sam se kako me nedavno netko pitao što je potrebno za takve uspone i općenito neku zavidnu penjačku karijeru. E, pa ništa zdravo, vjerujte mi. Ostatak smjera smo popeli u pernatim jaknama i svemu što smo imali od odjeće, a koliko je bilo hladno možda najzornije prikazuje činjenica da sam bio primoran obuti penjačice preko čarapa. Usprkos tome, nismo se uspjeli zagrijati penjući. Na vrhu smjera smo odustali od apsajla radi vjetra i nadolazećeg mraka te zadovoljno krenuli pješke prema dolje, u polunazuvenim penjačicama. Ni Čorku ni meni nije prvi put da se spuštamo s Anića kuka u penjačicama, iskustvo se pokazalo kao presudna stvar pri ovom usponu.
Na vrhu, nakon prave uživancije u smjeru
Najljepše se malo rashodati u penjačicama za kraj dana
Obje najteže dužine smo obojica popeli u vodstvu. U drugoj dužini (7a) mi je metar ispod štanda (kod Čorkovih koljena), na laganom terenu, pukao grif te sam malo propao i opteretio uže, tj. pao sam ako ćemo biti iskreni. Nisam zbog toga ponavljao tu dužinu i tehnički nisam popeo smjer, ali kao što sam napisao gore, morat' ću živjeti s tim do kraja života.
Zahvalio bih se ovim putem Igoru Čorku što me, prema njegovim riječima, "izvukao iz zone komfora". Za one koji ne znaju, "zona komfora" je recimo kada netko ode na operaciju ramena pa godinu dana penje lakše smjerove i pokušava se prilagoditi trenutnoj situaciji te nije više na istom nivou kao nekada. Ali zato onda postoje osobe kao Igor koje vas, kroz ovakve uspone, izvuku iz takvih situacija. Šalu na stranu, Čorko (u 56. godini života) poručuje da još uvijek ima praha v puški i da je forma strogo tempirana za skorašnji uspon u Brahmu.
U jaknama ispred peći, zgrijati smo se uspjeli nakon tri dana
21.3.2026. Modri Cassino - 6b, 7a, 6c, 7b+, 7c, 7c+, 6b, 6c, 6c+ (Anića kuk, 350m) - Igor Čorko, Siniša Škalec (A0 - pukao grif pod štandom 7a dužine)