Ortler i Piz Bernina

Iz tipkovnice Marka Skorića dolazi nam report s dva alpska (ali baš ALPSKA) uspona s Majom Harmicar. Pa kaže:

U tjednu od 23. do 29. kolovoza 2025., Maja i ja proveli smo u Alpama pet dana i uspjeli smo popeti dva vrha: Ortler (3905 m) u Italiji i Piz Berninu (4048 m) u Švicarskoj.

Ortler 3905 m // PD+ (UIAA III+ 40°/45°)

Započeli smo usponom na Ortler, najviši vrh Južnog Tirola. Uvjeti su bili idealni, a uspon bas užitak. Ortler nas je iznenadio svojom jednostavnošću i nakon sigurnog silaska zaključili smo da je ovo pravi "školski" vrh koji bi trebao biti prvi na listi za sve koji traže teren s kombinacijom stijene, snijega i leda.

Uspon na Ortler započeli smo uz pomoć žičare iz Suldena (1.900 m) do doma K2 na 2.300 m. Slijedili smo stazu A4, koja se spušta pa se ponovno diže, a prvu pauzu napravili smo u planinarskoj kući Tabarettahütte na 2.500 m. Ruksaci su bili poprilično natovareni, s otprilike 15 kilograma svaki.

Nakon kratke pauze, nastavili smo prema našem odredištu za noćenje – domu Payer Hütte na 3.029 m odakle počinje zavrsni uspon na Ortler. Prije toga nismo imali nikakvu aklimatizaciju osim jednog uspona na Ivanščicu. 😄

Do doma nam je od parkinga trebalo 3 sata i 30 minuta za 7 kilometara i ukupno 820 metara nadmorske visine. Nakon dolaska uslijedilo je zasluženo pivo, priprema opreme i rano spavanje, jer je buđenje bilo u 4 ujutro.

Ujutro doručak, čaj i krenuli smo prema vrhu. Uspon počinje stazom i grebenom do prve vertikale osigurane lancima. Zatim slijedi penjanje po stijenama, uz jasnu navigaciju prateći klinove, sve do detalja 3+ UIAA ocjene i jednog ključnog dijela koji stvara problem pri silasku (usko grlo na kojem treba absajlati). Nakon toga se izlazi na ledenjak i kreće prema gore, gdje postoji još jedan zaleđeni dio s nagibom od oko 40-45 stupnjeva.

Nakon tog dijela, put vodi preko otvorenog platoa s manjim nagibom od 20 do 35 stupnjeva, sve do samog vrha. Vrijeme nas je poslužilo i pri usponu i pri silasku. Tog smo dana odradili i silazak, za što nam je ukupno trebalo 11 sati. Spustili smo se 2.150 metara nadmorske visine, ovaj put bez korištenja žičare.

Zaključak je da Ortler moze poslužiti kao školski primjer svakome tko želi krenuti na više vrhove koji traže alpinističko iskustvo.

Prebacivanje u Švicarsku: Piz Bernina via Biancograt

Odluka je pala na parkingu u Suldenu – idemo na Piz Berninu. Vrijeme će izdržati do srijede, pa nismo imali puno izbora ni vremena za odmor. Odmah smo krenuli prema Švicarskoj, u apartman na dan odmora i tusiranje, a zatim prema vrhu Piz Bernine.

Prebacili smo se u Bernske Alpe, gdje nas je čekao uspon na Piz Berninu preko Biancograta, poznatog i kao "Bijeli greben". Taj uspon je s razlogom postao klasik: oštar, izložen i predivan, predstavnik alpskog penjanja.

Ova tura se obično izvodi u tri dana. Naravno, upale mišića od dugog hodanja i visine nisu nas zaobišle. Nisam sumnjao da ćemo uspjeti, ali iskreno, nisam ni očekivao da će biti toliko teško. Prikupio sam informacije o ruti, a zahvala ide Marjanu koji je tamo bio i svojim nam je savjetima puno pomogao.

Vožnja do parkinga u Diavolezzi, vlak za Pontresinu i ponovno s teškim ruksacima kroz dolinu Val Roseg do doma Tschierva Hütte. To je dom na švicarski način i polazna točka za Biancograt i Piz Berninu. Spavanje, ustajanje, priprema i polazak oko 3:45 ujutro.

Uspinjanje i navigacija u mraku nije laka, pogotovo kada zaboraviš bateriju za čeonu lampu u autu. Ipak, našla se dobra duša koja nam je posudila čeonu lampu viška, ali bila je preslaba, pa smo s nestrpljenjem čekali dnevno svjetlo. Znam, znam, zašto nismo imali rezervnu lampu? No dobro, iz grešaka se uči.

Labirint kamenja, ledenjak, penjanje po stijenama, absajlanje, i tako redom. A onda – Biancograt. 800 metara na tankom grebenu s prekrasnim pogledom. Srećom, uvjeti su bili idealni i nismo trebali koristiti ledne vijke. Nastavlja se penjanje po mix terenu: malo leda, malo snijega i malo stijene, pokoji absajl i ponovno isto sve do vrha koji nikako da dođe.

Konačno, stajanje na vrhu Piz Bernine, najvišeg vrha Istočnih Alpa. Trebalo je odraditi 1.650 metara visinske razlike do vrha. Teške noge od Ortlera ipak su izdržale, ali znali smo da je to tek poluvrijeme, silazak nas čeka. Penjanje i onda serija absajlanja sve do doma Marco e Rosa na 3.580 m. Ruta je imala do Marco e Rose doma 11 kilometara, 1.650 metara visinske razlike i još 400+ metara spustanja.

Najteži dio je na kraju sam uspon na vrh Piz Bernine. U našim uvjetima bio je to 4a s oko 70 metara visine. Sada mogu reći da smo nosili previše opreme, ali na takvoj ruti ne možeš znati što te čeka. Nismo upotrijebili nijedan ledni vijak, iako smo ih imali 6, bezbrojne gurtne, pomoćnu užad, komplete, karabinere itd. No, prije nego što smo krenuli, rekao sam Maji da ću uzeti tri frenda, i ta tri frenda su bila najviše iskorištena. Iako ruta ima pokoji spit i sidrište, stvarno su dobro došli.

Marco e Rosa – pivo, sreća i mir. Spavanje.

Srijeda ujutro, najavljeno je pogoršanje vremena, doduše kasno poslijepodne. Odlučili smo se odmoriti i imati kasniji doručak. Tijekom noći vjetar je pojačavao i u glavi mi je rasla zabrinutost jer je trebalo proći kroz cijeli ledenjak Morteratsch, a o silasku nismo previše pričali, no čuli smo da je izazovan.

Doručak je završio oko 7 ujutro, na našu nesreću, vrijeme nije bilo onakvo kakvo smo očekivali. Zapravo, bilo je loše jer je već padao snijeg i bila je magla. Nadali smo se lakom silasku prateći utabane tragove, koji su ubrzo nestali jer se iz doma Marco e Rosa ide prema gore i hoda se na 3.800 m kroz otvorene pukotine i preko njih, dok su iznad glave nepregledni seraci. Prilično neugodno iskustvo. Tragovi su se malo pojavili, malo nestali, baš kao i magla.

Silazak je putem Via Normale 3+, a nakon prvog ledenjaka došli smo do stijene, pa je uslijedila serija absajlanja i otpenjavanja sve do doline i ponovnog prelaska ledenjaka, sve do zadnjeg uspona do žičare koja nas je vodila do parkinga u Diavolezzi. Novih 11km i 7h pod nogama.

Piz Bernina 4048m via Biancograt AD/AD+ III (UIAA IV)

Ukratko: ruta zahtijeva poprilično alpinističkog iskustva i traži puno kondicije, ali uz dobro vrijeme to je uspon koji se isplati zbog iskustva kojim te cijela ruta nagradi.