Piše: Jura Šolja, tečajac
15./16. Travnja - Prolog
Dogovaramo se da kampiramo kod babe Milke i slažemo se da budemo svi stigli oko 20:00h. U to vrijeme smo također, na barem moje vrlo ugodno iznenađenje, dobili i popis naveza za smjerove. Svaka osoba je dobila svojeg instruktora i smjer koji će penjati prvi dan:
Petar Babić - Luka Milić - Sjeverni Greben 3 170m - Veliki Ćuk
Petar Lončar - Martin Vukalović - Dr. Frankenstein 5b 150m - Kuk od Skradelin
Anto Grgić - Tomislav Jurinec - Oliver Dragojević 3 150m + Oprosti mi Pape 4a 110m - Veliki Vitrenik
Goran Bistrović - Matija Pichler - Aigor 5b 150m - Kuk od Skradelin
Sandra Tomašić - Lucija Milić - Flex & Rex 5a 120m - Kuk od Skradelin
Matija Šantek - Jana Garojević - Frau Bluher 6a 120m - Kuk od Skradelin-
Toni Pintarić - Lucija Manojlović - Flex & Rex 5a 120m - Kuk od Skradelin
Branko Posavec - Jura Šolja - Dr. Frankenstein 5b 150m - Kuk od Skradelin
Anto Grgić - Luka Stupar - Sjeverno rebro 4b 170m - Veliki Ćuk
Nastalo je uzbuđenje jer nam nisu dodijeljeni baš najlakši smjerovi za početak, sudeći prema ocjenama iz vodića i komentara ljudi na internetu. No jebiga, kak bude bude i jedva čekamo da krenemo!
17. Travnja - Nulti dan
Prema dogovoru, svi smo stigli više-manje u predviđeno vrijeme. Odma smo postavili šatore dok je još dan i naravno zaputili se prema Dinku na pivu i večeru.
Kad smo svi završili svoju večeru i pivu, odlazimo u kamp te uživamo još malo duže u domaćem apple cideru kojeg je pripremil Luka M. Svaka čast!
18. Travnja - Prvi dan
...Ukrcavamo se Martin, Pero L. i ja u Brankov auto i jurimo oko 07:30h u Paklenicu. Martin i ja penjemo isti dugi smjer (Dr. Frankenstein) te smo kao tečajci zaduženi da pronađemo pristup do ulaska u smjer. To odrađujemo bez problema, orijentiramo se po vegetaciji i obilježjima stijene pred nama. Branko i ja ulazimo prvi u smjer te on vodi prvu dužinu. Svladava ju bez kapljice znoja, dok ja ipak jesam pustio jednu (ili dvije) kad sam krenuo za njim kao drugi. Ja nastavljam voditi drugu dužinu, no na polovici smjera detalj me ubije u pojam i zbog straha od pada, vičem Branku da me spusti da on odradi teški dio. Nakon druge dužine, počinju se otvarati pogledi koje do sad nisam u životu još doživio. Strahovi koje sam do sad imao se rastope, te počinje pravo guštanje u penjanju i razgledavanju krajolika. S obzirom da je večina ekipe u istom sektoru, čujem poznate glasove na sve strane i drago mi je da svi uživamo u trenucima za koje sam siguran da budu ostali zapamčeni do kraja života.
Nastavljamo penjati i završavamo smjer bez dodatnih iznenađenja i problema. S obližnjeg smjera su Matija i Gogo već odavno izašli, pa su Martin i Pero L. odlučili se prešaltati na njihov smjer (Aigor) da penju bez čekanja iza Branka i mene. Izašli su van u otprilike isto vrijeme, te se nas četvero spuštamo natrag do auta na refill i dogovor za dalje. U smjeru smo bili ~3 sata. U otprilike to vrijeme čujemo glasove i dobivamo poruke da je i ostatak ekipe uspješno popeo svoje smjerove. Svaka čast svima, prvi propisni dugi smjerovi su sad upisani za sve. :)
Bilo je tek oko 12:00h, te smo imali vremena za još jedan dugi smjer. Vrijeme je bilo savršeno, vedro, uz mali povjetarac da otpuše vručinu sunca. Sljedeći smjer koji penjemo je Centralni Kamin 5a 180m. Branko vodi prvu dužinu, koja je po meni bila najteža dužina. Karakteristika: radijatori :) Sljedeću dužinu vodim ja, koja je bila laganija s ocjenom 4b i bez poteškoća. Na tom štandu me lagano lovi umor i razmišljam kad bude opet prilika da si nekaj pojedem. Branko povede treću dužinu koja je opet laganija s ocjenom 4b, ali je ovaj put prečka. O prečkama sam čuo puno puta, i sad sam vidio zašto. Fizički ništ teško, ali izloženost na njoj ipak opet utjera malo straha u glavu. No, unatoč tome, prolazim bez problema.
Opet slijedi teža dužina, koja je kamin i slovi kao najteži dio cijelog smjera. Osobno mi je više pasao ovaj stil penjanja, te prolazim uz puno manje znoja. Na moje oduševljenje čeka me poprilično komforan štand, te se odlučimo tu zadržati koju minutu da pojedemo gumene bombone. Čekaju nas zadnje dvije dužine od ovog trenutka, od koje prvu vodi Branko, a ja zadnju. Na moje već n-to oduševljenje toga dana, izlaz iz smjera Centralni Kamin je okarakteriziran s vjerojatno najljepšim pogledom i štandom koji sam do sad ikad vidio.
Vraćamo se u kamp. Brzinski se osvježavamo i odlazimo kod Dinka na večeru. S velikim očima pratim svaki tanjur hrane koju konobari nose pokraj našeg stola, dok konačno ne stigne i naša plata. Uz prepričavanja dojmova i iskustva, slistili smo riblju platu u rekordnom roku te gunđamo da se baš i nismo najeli. Takav dan je zaslužio duplu riblju platu, po mojem mišljenju… Generalni koncenzus: svi smo umorni, veselimo se sutrašnjem danu za koji očeujemo da će biti opušteniji i laganiji. Ipak, na kraju krajeva, zaslužili smo, zar ne? Anto, zar ne? Jedino što mogu reći bez da pokvarim priču, je da smo k***c gotovi. Vraćamo se oko 21:00h natrag u kamp i Matek nam održava opuštenu prezentaciju o pripremi za uspon na dugi smjer. Naglašava se važnost odabira kompatibilnosti partnera za takve pothvate, jer se ne radi samo o sličnim fizičkim sposobnostima koje partneri moraju imati za penjanje nego naravno i i karakternim osobinama. Partneri moraju znati surađivati i riješavati probleme, međusobno se slagati i idealno preferirati međusobno društvo. Na kraju krajeva, ta osoba te drži na životu u svakom smislu te riječi, ali te i bodri kad stvari za guste. Učimo i o pristupu pred smjer, o prepoznavanju smjera kretanja po stijeni i o vrstama skica koje postoje na koje se možemo osloniti prije (pa čak i tokom) penjanja.
Predavanje završava nešto oko 23:00h i Anto nas upozorava da nas sutra čeka novi dan, nek se dobro naspavamo jer nas sutra čeka izlaženje iz komfort zone. Sve skupa nas je to malo cimnulo, jer Anto kaj smo danas radili onda ako nismo izlazili iz komfort zone?? Predosjećam da bude sutra nekva vrsta avanture, te odlučujem odmah pod tuš i u šator na spavanje. S obzirom da se skoro cijela ekipa odlučila na isto, izgleda da nisam jedini koji predosjeća da se nešto kuha za sljedeći dan.
18. Travnja - Drugi dan
Ujutro oko 06:00h smo svi van svojih šatora. Instruktori šeću okolo naokolo, osjeća se užurbanost. Anto me pronalazi i s velikim osmijehom me pita da li sam pričao s Brankom.
Nisam, odgovaram - zbog čega? Kaj se događa? U tom trenutku mi odgovara s iskrom u očima da penjem Mosoraša. Anića kuk. 350 metara. 6a. Jedan od “trilogije”, jedan od “sveta tri smjera”. Mislim da me zajebava, no osjećam da je ozbiljan. To mi potvrđuje Matek, koji mi već u ruke dodjeljuje sprintanu skicu smjera. Lagano me hvata panika, hoću početi protestirati ali se sjetim da sam upisao školu baš zbog toga - da guram granice, da žmirim na strahove i istražujem nepoznato. Branko mi također prilazi, i veli mi da se moramo žuriti i u 06:45h mora biti pokret.
Kroz glavu mi prolazi tisuću misli, ali se skoncentriram da uzmem sve kaj treba (a ne ko jučer). Doručak preskačem zbog manjka vremena. Branko, Matek, Jana i ja krećemo na vrijeme i idemo prema Paklenici i Anića kuku. Matek i Jana penju također u Anića kuku, smjer Besmrtnici (6c, 360m 😱). Po putu pitam Mateka koliko prosječno se očekuje penjati Mosoraša? 6 sati, odgovara on. Obavija me novi val nesigurnosti nakon te informacije. Naizgled smo stigli prvi u Paklenicu i momentalno hvatamo brz tempo. Branko nemilosrdno korača, brz je kao da se krećemo nizbrdo a ne uzbrdo. Matek i Jana zaostaju za nama, a ja sam sav znojan kad konačno stižemo ispod stijene za razliku od mojeg instruktora. Branko, još jenput te pitam, otkud ti takva kondicija?
Mosoraš ima 9 dužina. Ocijenjene su s 4b/4c većinu puta, osim detaljne dužine 6a koja je 7. po redu te 5b i 5a kao zadnje, izlazne dužine. Kako smo krenuli penjati, lagano shvaćam da su ocjene možda prelagano zadane i sve više razmišljam o detaljnoj dužini koja me neizbježno čeka. Ne usuđujem se niti pogledati di je u stijeni - smatram ju kaoproblemom koji ću riješiti tek kad dođe pred mene. S obzirom da se podosta umora (psihičkog i fizičkog) od petka već akumuliralo, ja ulažem svu koncentraciju da ne radimo greške u orijentaciji, sigurnosti i samom penjanju. Zbog vremenskog pritiska i izazova orijentacije, prepuštam da Branko vodi sve dužine - ja ionako patim od ogromnog strahopoštovanja prema Anića kuku. Napredovali smo kroz dužine bez poteškoća, te sam ja sa svakim sljedećim štandom dobivao na samopouzdanju da ovo ustvari nije toliko suluda misija kako se činilo ujutro.
Zug po zug, stigli smo pred detaljnu dužinu. Trebalo nam je nešto iznad 3 sata do te točke - Branko je sve bolje raspoloženi i osigurava me da smo jako dobri s vremenom.
Karakteristika detaljne dužine je kombinacija ploče i brida, što mi osobno oboje odgovara po stilu penjanja. Branko odrađuje dužinu bez problema, to me dodatno ohrabruje jer stvari teku točno kako trebaju. Duboko udahnem i krenem - ulaz je lagan, a onda iza ugla vidim ostatak dužine. Više-manje vertikalan uspon, s lijeve strane široki brid koji je prožet iznenađujuće dobrim hvatištima, a ispred i s desne strane ploča s rijetkim stopinkama. Mic po mic, penjem prema gore i pokušavam ne gledati ništa oko sebe - pogotovo ne dolje, jer smo sad već na visini od preko 250m od početka smjera te mi se samo dodatno znoje dlanovi.
Detaljna dužina Mosoraša
I, brzo kako je došlo, brzo je i otišlo. Detaljna dužina je iza nas - a ja sam ju na moje zaprepaštenje popeo iz prve, na slobodan način - bez sjedanja u pojas i povlaćenja na osiguranje.
Branko me čeka s osmjehom i veli da nije opće iznenađen jer ne bi poveo bilo koga, nebi bili tu da je sumnjao u mene. To mi daje snažan vjetar u leđa i raste mi samopouzdanje. Branko, hvala ti. :) Slijede dvije dužine do kraja - 5b i 5a. Ne osjećam ih ni malo više, obojica ih penjemo kao da su 3. Na zadnjem štandu me Branko pita koliko smo dugo u smjeru - 4 sata i 11 minuta, odgovaram mu. On praktički skoči od sreće i odmah povede zadnju dužinu, uz dovikivanje da se moramo požuriti da izađemo van i smjera u točno 4 sata i 20 minuta.
Ja se smijem, ali “nažalost” obojica izlazimo iz smjera nakon točno 4 sata i 31 minutu. :)
Kod auta se nalazimo s ostatkom ekipe, prepričavamo svoje dojmove i lagano razmišljamo kaj dalje. Bliži se vrijeme za krenuti natrag prema doma, no svi imaju oči uperene u stijene kao da ih nekaj vuče da idemo po još. Ja suosjećam i razmišljam kako da se vratim u standardnu svakodnevicu nakon ovakvog iskustva? Za vrijeme pisanja ovog izvještaja, još uvijek nemam odgovor na to pitanje…
Sljedeći izvještaj: Matija Pichler, tečajac
Datum : 18.04.2026
Sektor : Kuk od Skradelin
Naziv smjera : Aigor
Ocjena : 5b
Dužina : 5
Visina : 150m
Partner : Goran Bistrović - Gogo / Pichler Matija
Kratak opis :
Penjali smo naizmjenično, te je općenito smjer bio umjerene težine od samog početka do samog kraja. Prvi pravi dužinac, te odličan odabir za početak penjanja dugih smjerova.
Penjanje Aigora prošlo je vrlo fluidno, bez iznenađenja i kao nevjerojatno novo iskustvo. Ne mogu istaknuti neku posebnu dužinu smjera, jer se smjer svojim interesantnim karakteristikama otvarao postepeno i školski, no što smo se više približavali vrhu otvarao se predivan pogled koji je oduzimao pozornost. Smjer je omogućavao fokus na tehniku osiguravanja i izradu sidrišta zbog svojih stabilnih stajališta. Nije bilo problema s komunikacijom, vjetar nije bio prisutan, smjer nije radio nagle promjene ili izlaske na bridove koji bi remetili glasovnu komunikaciju.
Zaključak : Kvalitetan i kulturan smjer, koji posjeduje spektar oblika stijene od klasičnih ljuskica, trenja, velikih radijatora, te nešto malo izloženosti. Smjer smo završili vrlo brzo.
Datum : 18.04.2026
Sektor : Veliki ćuk
Naziv smjera : Sjeverno rebro
Ocjena : 4b+
Dužina : 5
Visina : 170m
Partner : Goran Bistrović - Gogo / Pichler Matija
Kratak opis :
Do ulaza u smjer probijali smo se kroz šumu jer je HGSS vršio vježbu i onemogućio kretanje standardnim pristupnim putem. Penjali smo naizmjenično, te je općenito smjer bio lagan za penjanje sve do zadnje dužine koja je u jednu ruku izlizana, ali penjiva. Komunikacija je bila problem u nekoliko navrata, na prvoj polovici puhao je vjetar koji je otežao komunikaciju, koristio sam tehniku komunikacije povlačenjem užeta - pretpostavljam da je korištenje komunikacijskih uređaja u takvim slučajevima i nije loša ideja.
Datum : 19.04.2026
Sektor : Anića kuk, G/22
Naziv smjera : Bora
Ocjena : 6a
Dužina : 6
Visina : 280m
Partner : Goran Bistrović - Gogo / Pichler Matija
Kratak opis :
Ovu avanturu podijelio bih na 3 segmenta :
1. Ulaz
2. Detalj 6a
3. Odstup
1. Ulaz :
Pristup do početka smjera je bio ok, taman da se zagrijemo. Prvu dužinu vodio je Gogo (što je bilo odlično jer bi vjerojatno zapeo na detalju prve dužine gdje se napreduje bočnom tehnikom...zatresla mi se desna noga, srećom samo ovdje od cijelog smjera), izlazak iz detalja prve dužine je na desnu stranu izbačene stijene - spas. Sve do detalja 6a radilo se o pločama koje su bile penjive uz određen napor.
2. Detalj 6a :
Vodim navedenu dužinu te se napredovanje drastično usporilo. Vrijeme koje sam proveo na toj dužini vjerojatno je bilo oko 1/1.5h. Zahtijevalo se rad s nogama, preciznost postavljanja penjačica, minimalni krimpovi za jednu ruku ili uopće ništa, male rupe za prste, djelomično vlažna stijena, veliko opterećenje na noge, relativno veliki razmaci između spitova koji stvaraju određen psihološki pritisak. Sjeo sam prvi puta da istražim kuda dalje jer mi je daljnje napredovanje bilo nerazumljivo, nakon što sam uočio logiku smjera nastavio sam sve do druge polovice dužine gdje se nalazi pothvat. Izgleda da nisam jedini koji se našao u problemima jer nekoliko metara iznad pothvata nalazi nemarkirano viseće sidrište, iskoristio sam navedena dva spita da izradim klizeće sidrište ako neću uspjeti završiti dužinu. Krenuo sam dalje te sam drugi puta sjeo da istražim kuda dalje, smjer se počeo kretati nelogično ulijevo te sam izgubio tragove gume i magnezija prethodnih penjača. Uz mnogo utrošene energije, i strpljivosti Gogija završio sam dužinu no uz intenzivne bolove u Ahilovim tetivama, zbog čega sam dalje osiguravao na koljenima. Predzadnju dužinu poveo je Gogo, zadnju sam poveo ja. Na zadnjoj ponovno nije bilo sidrišta, te sam iskoristio drvo. Nakon razgovora s zagrebačkim penjačima iz Matice krenuli smo s odstupom.
3. Odstup
Krenuli smo udesno prema rogovima Anića kuka, prečkanje je bilo donekle ok, ali neke točke su bile problematične te smo izradili navez. Spuštanje je bilo po nekoliko vertikalnih ferata, ruke me peku još sada..xD U podnožju čekamo Janu i Mateka uz pivu i konzerve tune.
Zaključak :
Gogo je odabrao odličan smjer koji je bio van moje zone komfora. Loš sam na pločama, te me smjer prisilio da radim s nogama. Bez pravovremene podrške vjerojatno ne bi mogao potegnuti određene dužine i detalje, utjecaj partnera očito čini vrlo veliku razliku u psihološkom stanju. Hvala Gogiju za trud i strpljenje, a najviše za osjećaj sigurnosti zbog kojeg su svi smjerovi prošli kao čista zabava.
Sljedeći izvještaj: Martin Vukalović, tečajac
Datum: 18.4.
SMJER 1
Doktor Frankenstein (5b)(150m) → Aigor (5b) (150m)
Sektor: Kuk od Skradelin (J2)
Dolazimo na sektor relativno brzim pristupom. Peru i meni je namijenjen smjer Doktor Frankenstein, isto kao i Juri i Branku. Ulazimo u smjer, Pero vodi prvi cug, a ja penjem drugi.
Prvi cug je težine 5a s radijatorima. Nemam puno iskustva s takvim tipom penjanja, ali se snalazim isprobavanjem tehnika i uspješno penjem dužinu. Na prvom sidrištu dogovaramo da ja vodim sljedeći cug te još jednom provjeravamo postupke. Krećem u penjanje 5b dijela. Taj dio je više standardan i prolazim ga nešto lakše nego prvi. Na kraju drugog cuga nalazi se veliki polićasti dio gdje osiguravam Pera. Odlučujemo se prebaciti u smjer Aigor jer bismo inače morali čekati Juru i Branka da ispenju nešto duži cug koji je pred njima. Pero vodi laganom prečkom u drugi smjer, osiguravam ga, a zatim on dalje osigurava mene kako bih se spojio u smjer. Vodim sljedeći cug u Aigoru s kvalitetnim hvatovima težine 5b, a Pero vodi zadnji cug i uspješno izlazimo iz smjera.
SMJER 2
Barba Antin (5a) 170m
Sektor: Velilki Ćuk (H/2)
Nakon Skradelina prebacujemo se na sektor Veliki Ćuk i tražimo smjer Barba Antin. Nakon malo lutanja pronalazimo smjer. Pero vodi prvu dužinu, a ja ga pratim po pukotini težine 5a. Nakon toga ja vodim sljedeći cug, čiji je detalj u kaminu (5a). Treba se izvući iz kamina u lošoj situaciji – pri izlazu sam u raskoraku, nemam dobru lijevu nogu i počinjem gubiti snagu. Pero mi sugerira da podignem desnu nogu malo više. To i radim, podižem i lijevu nogu i uspijevam se izvući na policu. S lijeve strane, iznad pukotine, vidim sidrište. Pukotina mi se činila relativno lagana za ispenjati pa ne provjeravam skicu jer mi izgleda očito da je sidrište tu. Penjem još oko 8 metara do sidrišta. Pero dolazi do police ispod mene i primjećuje da s desne strane postoji drugo sidrište. Provjerava skicu i shvaća da sam zapravo ušao u smjer težine 6a+. Gledam detalje iznad sebe i potvrđujem da je najvjerojatnije u pravu. Odpenjavam dio i nastavljamo dalje u pravi smjer. Pero je poveo sljedeće dužine i nakon malo gubljenja po smjeru, dolazimo do zadnjeg štanda i tu se uspijevamo orijentirati.
Vidimo da smo na dobrom smjeru jer nas do izlaza čeka samo pukotina koju uočavamo i trebamo pratiti. Pero vodi do kraja smjera, a ja ga pratim. U jednom dijelu pukotine iznad glave mi je ogroman zaglavljeni kamen, zajedno s nekoliko manjih blokova. Trudim se minimalno ga opteretiti jer imam osjećaj da bi se sve moglo lako urušiti. Ispenjavamo smjer nakon podosta vremena. Na vrhu se kratko odmaramo i slažemo dojmove. Čeka nas još dosta hodanja do dolje.
Datum: 19.4.
SMJER 3
Karabore (5c)
Sektor Anića kuk - Stup (G/20)
Ulazimo u sektor Stup Anića kuka ispod smjera Karabore. Pero vodi po ploči s dobrim ljuskama. Treba se izvući na policu. Pokušava po desnoj strani, ali ne pronalazi način da izađe van. Sjeda i pregledava hvatove u naizgled sloperastoj pukotini pri vrhu ploče s lijeve strane. Pronalazi skriveni hvat koji nije vidljiv, nalazi se oko 15 cm u pukotini. Nakon toga penje taj detalj i izlazi na policu, dolazi do štanda i ja penjam za njim. U detalju biram varijantu po lijevoj strani, dižem noge što je više moguće i dolazim do ključnog hvata te se dižem na policu. Nakon toga dobar dio smjera slijedi veliku pukotinu koja se proteže od druge trećine prvog cuga do polovice trećeg cuga. Drugu dužinu vodim ja. Pukotina je u početku uska i laganija za ispenjati, a kasnije se širi. Slučajno spajam dva cuga, a da to ni ne primjećujem. Ulazim u treći cug i tu se pukotina dosta širi te ju penjem u velikom raskoraku. Na izlazu iz pukotine nalazi se detalj s blagim previsom preko kojeg se treba izvući na policu. Odugovlačim s odabirom strane i hvata kojim ću se izvući van. Listovi na nogama mi gore i gubim snagu pa sjedam u pojas kako bih odlučio na koji način ću otpenjati taj detalj. Odlučujem se za varijantu s lijeve strane i uspijevam doći na policu. Nakon toga slijedi lijep štand u zaobljenoj kupoli do visine glave, taman za dvije osobe. Dobro mjesto za odmor nakon detalja. Malo nas je zbunilo jer sam spojio dva cuga. Primjećujemo spitove ravno gore od štanda.
Vidimo da su to radijatori koji izgledaju dosta zahtjevni pa zaključujemo da je to 6a cug iz Domžalskog. Naš smjer ide desno u prečku, a zatim se dijeli iz prečke u vertikalu na dvije varijante. Varijatne su sličnih težina. Izmjenjujemo se i Pero vodi. Penjem za njim. Prečka nije zahtjevna, a spajanjem u smjer dolazim do oko 2 metra radijatora koje treba ispenjati uz malo tehnike. Nakon toga dovršavam smjer i dolazim do vrha na policu s prekrasnim pogledom na Anića kuk sa zapadne strane i na Velebit s istočne strane. Postoji mogućnost absajla direktno sa smjera, ali odlučujemo se popeti još malo po policama kako bismo se spustili preko smjera Danaja, jer je taj absajl atraktivniji. Ja vodim i dolazim do zadnje police. Gogo, koji se nalazi visoko u smjeru Bora na drugom sektoru, navigira me do alke za absajl. Pero me prati i pripremamo absajl. Abseil smo odradili uspořeno uz Slovence na halfove do poda.
Sljedeći izvještaj: Lucija Milić
Došao je i taj vikend – penjanje prvih pravih dužinaca. Svakome tečajcu je dodjeljen jedan mentor, i tako sam ja završila sa Sandrom u navezu. Prvi smjer nam je bio zadan, a nas je dočekao Flex & Rex. Radi se o smjeru od 120m na Kuku od Skradelina. Rekla bi da je najbliži smjer od parkinga jer smo začas bile pod njim. S obzirom da su Lucija i Toni imali isti smjer i bili prvi pod njim, krenuli su i prvi penjati. Kako drugačije, nego da tečajac povede prvi cug na prvom smjeru; pa sam tako ja krenula prva. Penjanje je bilo opušteno i začas sam ugledala Luciju na štandu kako osigurava Tonija koji je krenul u drugu dužinu. S ozbirom da je bilo 4 spita na sidrištu, napravila sam svoje sidrište pokraj Lucijinog i lijepo se podružila sa curama (Sandra nam se pridružila na sidrište-partyju) dok smo čekale svoj red za penjanje. Cijeli smjer je prošao dobro, uz igru postavljanja čokova i frendova. Nakon odmora, krenulo se u spuštanje koje je bilo izazovno. Tada sam saznala da se piva mora platiti i ako sjedneš na guzicu kod sklizanja po siparu.
Drugi smjer koji smo odabrali za taj dan je bio Tinin – desna varijanta, jer smo tražili lagani smjer koji je u hladu. Bio je to jedan slatki smjer koji je ponudio slab, ploču, i ono što nas je pozitivno iznenadilo – kamin. Baš jedan gušt. Drugi dan sam se probudila prerano s obzirom da sam dodirnula kamen tek u 10 h. Ali i to je bilo zanimljivo iskustvo. Ekipa je odlučila da ćemo se držati svi zajedno – Sandra, ja te Lucija i Toni, te je odabran smjer pod imenom Ča je od Draga je od Draga. Smjer je ocjenjen 6b+, ali plan je bio da će se zadnja dužina zaobići.
No, nakon kaj su Lucija i Toni došli do sidrišta uz puno negodovanja, Sandra je na pola dužine odlučila da to nije za nas (prva dužina je trebala biti najlakša) i svi su se spustili dolje.
Bila sam tužna što nisam dobila priliku da probam smjer, ali i odustajanje je dio puta u planinama, ponekad dobra odluka. Sljedeći izazov – smjer Piksi & Diksi. Po vodiču, radi se o 5a, 4b i 3. Čim smo došli pod smjer, Toni se prisjetio da ga je penjao, nešto mu se ne sviđa, mrmlja, ali ništa konkretno neće reći i uz šalu potiče: „Probaj!“. S obzirom da sam već bila željna penjanja, krenem prva u dužinu. Po osobnom dojmu, nije baš lagani 5a. Najveće veselje u smjeru mi je bilo što sam postavila najveći frend koji smo imali – veći od šake. U početku ga nisam ni htjela uzeti misleći: „Kamo ću to staviti, samo dodatni teret“. Na vrhu smjera nas nije dočekao nikakav put za dolje, pa smo se abseilali nekih 30 m da bi došli do dijela po kojem se dalje moglo pješice.
Sljedeći izvještaj: Tomislav Jurinec
Mentor - Grga (Anto Grgić)
Učenik - Tomek (Tomislav Jurinec)
Subota
------------
Smjerovi: Oliver Dragojević i Oprosti mi pape
Prije samog kretanja mentor je naravil doručak i natjeral učenika da pojede bar jedno jajce sa špekom. Grga i ja smo nakon lepe večeri u petak krenuli u Olivera peške i jako brzo došli do početka smjera. Skica je bila u džepu i Oliver se lagano puštal na mobitelu kroz cijeli smjer. Pošto je smjer relativno lagan penjačice nam nisu trebale i Grga nas je povel. Na početku smo odradili malu simultanku od 4 metra da bi napravili lepo sidrište i došli na ravniji dio grebena. Na polovici smjera Grga mi je dal zadatak da improviziramo sidrište i da vidimo kak bi se snašel u takvoj situacije i prošlo je relativno okej. Ostatak smjera smo odradili dosta brzo i bez ikakvih problema Nakon kaj smo se spustili do Oprosti mi pape, ja odrađujem prvi cug, Grga drugi i tak smo se mijenjali još dva puta. Usput smo vidli još dva penjača koji si bili tik iza nas. Koliko god je smjer prošao lagano i brzo toliko je spust bil teški, za mene.
Grga je ko divokoza išel prema dole i strpljivo me čekal uz kratku napomenu da dole idem sporije neg gore. Kad smo se konačno spustili do kampa, uz pozdrav i brzinsku kavicu s Perom i Lukom, pojeli smo si malo i prešli na pivu kod Dinka i kupanje.
Nedelja
------------
Smjer: Sjeverni greben
Dolazimo do zadnjeg parkinga, i idemo prema Anića kuku, te nakon drugog mosta skrećemo prema našem smjeru i pozdravljamo se s ostatkom ekipe. Nakon malog lutanja uz vodstvo mentora konačno nalazimo ulaz u smjer i Grga kreće prvi. Sve teče glatko dok ja ne preuzimam vodstvo i u jednom trenu gubim smjer i odlučujem se na improvizirano sidrište, koje je na kraju ispalo super jer ga je Grga pohvalio. Dalje vodi Grga te se nekako spajamo u smjer Sjeverno rebro u zadnjem cugu, i ja ga penjem ko drugi uz tešku muku, Grga mi čestita na vrhu i uz lagani snack čvaraka odlučujemo završiti dan i krenuti na silazak. Kod kioska čekamo ostatak ekipe i poslije opet bježimo na kupanje. Velika zahvala ide mentoru Grgi koji je pun strpljenja i dobrih savjeta i znanja koje pokušavam upiti koliko god mogu. Također su i svi ostali mentori fenomenalni i imaju savjete i ideje koje budu nam pomogle u budućnosti.
Sljedeći izvještaj: Luka Milić
Četvrti izlet alpinističke škole odrađen je u NP Paklenica, u navezu s instruktorom Petrom Babićem. Fokus je bio na kretnji kroz duge smjerove, komunikaciji u navezu, izmjeničnom vodstvu i prvom ozbiljnijem doticaju s neosiguranim terenom. Uz standardnu opremu, konstanta kroz cijeli vikend bili su i gumeni bomboni te nezaobilazna potraga za sladoledom.
Prvog dana započeli smo sa smjerom Sjeverni greben (3), 140 m u sektoru Veliki ćuk. Smjer je dobro opremljen i idealan za hvatanje ritma u dužinama. Pero vodi prve dužine, ja pratim, a kroz smjer sebrzo uhodavamo u komunikaciju i organizaciju na štandovima. Zadnju dužinu preuzimam u vodstvu, nakon čega nastavljamo još jednu do spoja sa Sjevernim rebrom, gdje radim i prvo fiksno sidrište uznadzor Mija Kovačeviča, slovenskog alpinista, kojeg smo sreli u smjeru. Penjanje završavamo s dugo iščekivanom kavom koju kuhamo pod Anića kukom. Popodne nastavljamo na Oprosti mi pape (4a), 110 m. Smjer je u potpunosti opremljen. Prvu i zadnju dužinu penjem ja, srednje dužine spaja Pero. Penjanje je kontinuirano, bez većih zastoja, uz standardne pauze za gumene bombone.
Drugi dan rezerviran je za Josipa Debeljaka (4a), 250 m, klasičan, većinom neosiguran smjer koji traži više snalaženja i samostalnosti. Početne dužine vodi Pero dok se ne “uhodamo”, a zatim prelazimo na izmjenično vodstvo. Kroz smjer dolazi do izražaja orijentacija i korištenje prirodnih mogućnosti za osiguranje. Uz poneku grešku i korekciju u hodu, napredujemo stabilno kroz smjer. Završnu, potpuno neosiguranu dužinu preuzimam u vodstvu i izvodim do kraja uz postavljanje vlastitih osiguranja i izradu sidrišta na vrhu. Spust odrađujemo kombinacijom absajla i spuštanja po siparu. U dva dana ispenjana su tri smjera ukupne dužine oko 500 m, uz dosta kretanja po terenu i solidnu kilometražu. Sve detaljnje dužine odrađene su u vodstvu, uz dobar balans između učenja i samostalnosti. Izlet je ispunio cilj – konkretno iskustvo penjanja u stvarnom terenu, uz postupno dizanje razine, a između svega toga našlo se vremena i za sladoled.
Sljedeći izvještaj: Jana Garojević
Mislim da svi dobro pamte svoj prvi smjer u Anića kuku. Ne samo zbog izazovne stijene i visine, nego zbog tog posebnog doživljaja kada ispod sebe vidiš sliku koju si do sada imaopriliku vidjeti samo na naslovnici vodiča. E pa sada i ja mogu reći da Anića Kuk s razlogom nosi titulu najljepšeg sektora Paklenice. Ovaj put imala sam prilike biti u navezi s Matijom Šantekom, koji je prihvatio moj odabir smjera i želju da se pošteno napenjem - Besmrtnici, 6b+, 360m. Predivan smjer i kako kažu, potencijalan moderni klasik. Prvi dan provodimo u dva kraća smjera za upenjavanje, za početak Frau Bühler, 6a, 120m. Ostatak ekipe bio je pored nas u Flex & Rexu pa, nakon Sandrine pjesme za dobro jutro i malo pjevanja, dobre volje krećemo u smjer. Tu nemam što za reći, sve smo prošliv bez problema i relativno brzo se vratili dolje. Sljedeći je bio Water Song, 6a+, 160m. Detaljna dužina je skroz u mom stilu, sitne ljuske u lijepom nagibu i odlični gibovi. Bilo mi je drago da sam nju vodila, a ne iduću, jer nas je nakon toga dočekala položena stijena koja zahtjeva veliko povjerenje u noge. Kako
Matek kaže, tipičan Pezzolatov smjer sa spitovima u razmaku od 15 metara. Užas! Na izlazu nas je dočekao Gogo, a zatim i Matija koji nas je počastio zasluženim pivama iz suvenirnice.
Iduće jutro ranije buđenje, brzinska kava i put do Besmrtnika. Smjer započinje desno od Mosoraškog, u sredini se križa i izlazi s lijeve strane. Da budem iskrena, od tolike dužine više se i ne sjećam kako su izgledala prva dva cuga. Treći je krušljiv pa uz brojne planinare direktno ispod smjera treba dosta pripazit, čak i na velike ljuske koje izgledaju kao siguran dio smjera. U četvrtom skica me zavarala, pa odlazim par metara dalje na drugi štand s desne strane. Dolazi Matek i staje na prvom, ponovo gledamo skicu i zaključujemo da je ipak on na pravom. E sada kreće pravo penjanje u tri glavne dužine - 6b, 6b+, 6b. Prva nije toliko teška, samo je u pitanju jedan bolderaški gib odmah kod štanda kojeg je Matek odradio bez problema. Brzo otkrivam da to i nije neka beta za mene, ali s velikim zadovoljstvom pronalazim visoku stopinku i uspjevam navući gib. Sljedeći, detaljni 6b+ vodim ja u kojem se nisam baš proslavila. Obzirom da su ispod nas bile još dvije naveze, nakon nekoliko pokušaja ostavila sam detalj do idućeg puta, u nadi da ću pronaći neku skrivenu stopinku kao i u prošloj dužini. Zadnji 6b vodi Matek, na čemu sam mu zahvalna kao i u Water Songu. Ne samo da je bila ploča s minimalnim opcijama, nego je bila i mokra! Sva sreća pa uspijeva otkriti varijantu s malom suhom izbočinom za nogu pa mi odaje betu koju prenašam navezi ispod.
Predzadnja, po mom mišljenju najljepša dužina - 6a, puna je dobrih grifova u previsu koje prelazim s baš velikim užitkom. Ali to nije kraj! Sad me već umornih ruku čeka 50-ak metara pukotine. Više ne mogu stajati u penjačicama za sportake (druge sam naravno zaboravila) pa mi to kao najveća motivacija pomaže da se što prije popnem i uspješno dođem do vrha.
Kako sam i očekivala, sami gibovi osim detalja nisu bili toliko zahtjevni koliko 360 metara stijene. Ispostavilo se da penjanje 10 dužina, punih 7 sati u usporedbi s mojim rutinskim treningom na Pokojcu (čitaj: jedan ulaz u Frodo i ispijanje kave) definitivno radi veliku razliku. Sve u svemu dobra avantura i jedno predivno iskustvo, a uz drugu i detaljnu dužinu koje još moram proći slobodno svakako imam razloga za vratiti se. Kratka pauza na vrhu da upijem zasluženi pogled, a putem nazad slušam razne prijedloge smjerova koje obavezno moram proći. Naravno, ovo je tek početak! :)
Sljedeći izvještaj: Lucija Manojlović
Odlomak za izvještaj 18./19. travnja, anno domini MMXXVI.
Prije čitanja: pusti si Let 3: Drama, to je bila pjesma koja nije izlazila iz glave cijeli vikend! Oj dužine i širine...
Subota 18.04. - naveza Lucija Manojlović i Toni Pintarić, lokacija: NP Paklenica.
Before (pod smjerom)
Smjer Flex & Rex (P. Pezzolato, S Gojak), ocjena 5a (S2/S3) 120m.
Smjer se nalazi u sektoru J, Kuk od Skradelina, podsektor J2, pristup kreće sa parkinga, preko potočića, orijetancija prema foto skici iz Penjačkog vodiča Paklenica, po kamenju. Prvu dužinu (4b) ispenjavam u vodstvu, dolazim do pospitanog štanda i izrađujem sidrište, Toni se pridružuje, detaljnu dužinu (5a) ispenjava Toni, na štandu se mijenjamo u vodstvu, 3. dužinu ispenjavam ja (4c) i zadnju dužinu vodi Toni (4b). Tijekom ispenjavanja postavljam frendove gdje smatram da je razmak između spitova veliki i potencijalno dugačak i nezgodan pad.
After (na vrhu smjera)
Smjer: Tinin smjer, desna varijanta (P. Pezzolato, S Gojak), ocjena 4b+, S1, 110m.
Prvu dužinu vodim, dolazim do spita za absajl pistu (jer dalje ne uočavam štand i odlučujem izraditi svoj). Ispada da je štand par metara više, nema veze. Ostatak smjera vodi Toni.
Odstup iz oba smjera po kamenim glonđama, orijentacija prema možićima.
Kaj je meni ovo trebalo...ali vidi štanda!
Nedjelja 19.04.
Smjer: Piksi & Diksi (K. Klasan, R Verem), ocjena 5a (S2/S3) 100m
Smjer se nalazi u istom sektoru i podsektoru, orijantacija prema foto skici, po siparu skreni desno. Napomena: nema pločice sa nazivom, stoga se orijenatiramo isključivo prema detaljima sa foto skice također iz vodiča. Cijelu dužinu smjera vodi Toni. Prva dužina je detaljna (5a), druga 4b, i treća 3. Izrada improviziranog štanda za absajl, odstup po kamenim glonđama, možića nije bilo. Napomena za drugi put, napraviti sama.
Zaključak: Najbolji weekend ever, izvrstan mentor, preselit u Paklu jednog dana, life is great! 🤘😎
Sljedeći izvještaj: Luka Stupar
Datum : 02.05.2026
Sektor : Veliki ćuk
Naziv smjera : Sjeverno rebro
Ocjena : 4b+
Dužina : 5
Visina : 170m
Partner : Anto Grgić/Matija Pichler/Luka Stupar
Svi tri penjemo u navezi. Prve tri dužine vodi Anto, predzadnju vodim ja, a zadnju Matija. Od početka je bilo vrlo lagano te smo penjali opušteno bez ikakvih problema. Vremenske prilike su bile savršene, malo sunca bez vjetra.
Datum : 02.05.2026
Sektor : Veliki ćuk
Naziv smjera : Bijela rampa
Ocjena : 3-
Dužina : 3
Visina : 130m
Partner : Anto Grgić/Matija Pichler/Luka Stupar
Pristupamo smjeru nakon popetog Sjevernog rebra. Ulazimo u smjer na otprilike 1/3 smjera te „odpenjavamo“ do početka. Svi tri penjemo u navezi. Anto vodi prve dvije i Matija zadnju dužinu. Odlučili smo se za abseil umjesto planinarenja van smjera. Vremenske prilike su bile savršene, malo sunca bez vjetra.
Datum : 03.05.2026
Sektor : Veliki ćuk
Naziv smjera : Centralni kamin
Ocjena : 5a
Dužina : 6
Visina : 180m
Partner : Anto Grgić/Luka Stupar
Pristup smjeru nam nije bio najjasniji pa nam je trebalo malo duže da pronađemo ulaz. Anto vodi sve dužine osim zadnje. Smjer počinje meni osobno najtežom dužinom po radijatorima gdje treba dobro postavljati noge. Nakon te dužine ostale su mi bile lagane, uključujući i prečku i detaljnu. Smjer je lijep za penjanje međutim mislim da bi trebalo postaviti dodatni spit ili klin na nekim mjestima. Vremenske prilike su bile savršene, malo sunca bez vjetra.
